Preminuo Raif Dizdarević

Raif Dizdarević rođen je 9. prosinca 1926. godine u Fojnici, u obitelji Ševkije Dizdarevića, sudskog činovnika, i majke Selime. Imao je šestero braće i tri sestre. Sva sedmorica braće Dizdarević tijekom Drugog svjetskog rata priključila su se Narodnooslobodilačkoj borbi. Trojica su poginula ili ubijena, među njima i poznati književnik Zija Dizdarević, koji je ubijen u Jasenovcu.

Partizanima se Raif Dizdarević pridružio 1943., sa 16 godina, a dvije godine poslije postao je član Komunističke partije.

Od diplomacije do samog vrha Jugoslavije

Nakon rata i službe u državnoj sigurnosti, 1951. godine ušao je u jugoslavensku diplomaciju. Tijekom karijere obavljao je različite dužnosti u jugoslavenskim veleposlanstvima u Bugarskoj, Sovjetskom Savezu i Čehoslovačkoj u razdoblju snažnih hladnoratovskih napetosti.

Njegov uspon na najviše političke funkcije počeo je u Bosni i Hercegovini. Od 1978. do 1982. godine bio je predsjednik Predsjedništva SR BiH, a potom je postao predsjednik Savezne skupštine SFRJ.

Od 1984. godine obnašao je funkciju saveznog sekretara za vanjske poslove, odnosno jugoslavenskog ministra vanjskih poslova. Na sam vrh države došao je 1988., kada je postao predsjednik Predsjedništva SFRJ, a tu je funkciju obnašao do svibnja 1989. godine.

Bilo je to vrijeme duboke gospodarske i političke krize, jačanja nacionalizama i procesa koji će nekoliko godina poslije završiti raspadom Jugoslavije.

'Od kukanja nemamo ništa'

Dizdarević se ni nakon završetka političke karijere nije potpuno povukao iz javnosti. Ostao je uvjereni antifašist i često je komentirao stanje u Bosni i Hercegovini te njezinu budućnost.

'Mislim da svi mi u BiH trebamo shvatiti da nam ništa neće u ovom teškom stanju pasti s neba. Bit će dobro onoliko koliko se mi organizirano budemo borili i izborili', govorio je 2020. godine.

Posebno je upozoravao na potrebu aktivnog, a ne deklarativnog antifašizma. 'Od kukanja nemamo ništa, već moramo nešto učiniti kako bismo promijenili ovo stanje koje i suviše dugo traje u BiH', poručivao je.

Zagovarao ulazak BiH u NATO i EU

Dizdarević je smatrao da budućnost Bosne i Hercegovine mora biti u Europskoj uniji i NATO-u.

'Jako želim da BiH uđe u NATO, ne zato što volim NATO, već zato što bi taj ulazak značio da netko tko ima alat garantira unutarnju sigurnost BiH', govorio je.

Smatrao je da bi svaka druga geopolitička alternativa za BiH bila izrazito loša te je upozoravao na produbljivanje etničkih podjela.

Miloševića smatrao ključnim zlom raspada Jugoslavije
Dizdarević nije štedio ni sustav kojemu je desetljećima pripadao. Za propast Jugoslavije dio odgovornosti pripisivao je upravo komunističkom vodstvu i njegovim propuštenim reformama. Govorio je da se kasnilo s ustavnim promjenama, radikalnom gospodarskom reformom i demokratizacijom društva, čime je otvoren prostor nacionalizmima.

Za Slobodana Miloševića govorio je da je bio 'najveće zlo koje se pojavilo' i iz kojeg je, prema njegovu mišljenju, proizašao raspad Jugoslavije.

Dizdarević je tvrdio da je Franju Tuđmana poznavao još iz vremena u kojem je budući hrvatski predsjednik bio general i ravnatelj Vojno-povijesnog instituta.

'Tuđman je u to vrijeme imao golemih ambicija, nikad nije bio zadovoljan svojim položajem. Jedno je vrijeme čak tražio poziciju načelnika Generalštaba JNA, zbog čega su izbili incidenti jer ta njegova želja nije bila ostvariva. Generalštab je bio sastavljen od starijih generala iz NOB-a i Tuđman je u tom svom naumu bio bolesno ambiciozan', govorio je Dizdarević.

Njegov kasniji politički put Dizdarević je promatrao kroz prizmu hrvatskog nacionalizma. Tvrdio je da su početkom 1970-ih postojale informacije da je Tuđman krenuo u nacionalističkom smjeru, a da je 1980-ih od sigurnosnih službi dobivao informacije o njegovim kontaktima s predstavnicima hrvatske političke emigracije.

'O njemu nisam imao neko veliko mišljenje jer je zalutao u hrvatski nacionalizam', rekao je Dizdarević.

Istodobno je smatrao da se uspon HDZ-a i nacionalizma u Hrvatskoj ne može promatrati odvojeno od politike Slobodana Miloševića u Srbiji. Prisjetio se tako svoje vrlo slikovite ocjene nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj:

'Kad je HDZ pobijedio na izborima, kazao sam da Franjo Tuđman treba otići u Beograd i poljubiti ruku Slobodana Miloševića. Jer da nije bilo srbijanskog nacionalizma koji je on raspalio, stvari u Hrvatskoj odvijale bi se potpuno drukčije.'