Dramaturg Siniša Kovačević i odvjetnica Dijana Stojković predložili su ih za tu nagradu doslovno u minutu do 12, s obzirom na to da rok istječe danas. Tijekom dana dobili su i ekspresnu potvrdu Nobelovog odbora da su dobili kandidaturu
Studentski pokret, gandijevski nenasilan, vrijedan je za opstanak jedne europske nacije, povratak dostojanstva svih građana Srbije, opstanak države i uspostavljanje trajnog mira u turbulentnom regionu. Ova bi nagrada ubrzala pad posljednjeg diktatorskog režima u Europi, potaknula mlade na hrabrije oblikovanje vlastite budućnosti, afirmirajući mir i nenasilje kao osnovnu paradigmu, navodi se u obrazloženju prijedloga, prenosi NovaS.
Radar ekskluzivno, uz suglasnost Siniše Kovačevića i Dijane Stojković, objavljuje integralno obrazloženje u kojem su Nobelovom komitetu predložili da na popis potencijalnih dobitnika ovogodišnje nagrade za mir uvrsti studente iz Srbije.
„Srbija je proteklih trinaest godina bila u raljama autokratskog režima koji je ukidao slobodne medije, hapsio i ubijao neistomišljenike, prožet korupcijom koju je inicirao i pedantno sprovodio, krao izbore mefistofelovskim umećem, zloupotrebljavajući sve medije, glasače listama, ucjenjivanje birača za radna mjesta, prijetnje članovima obitelji, pa čak i djeci, korištenjem nasilnika koji su se po Srbiji vozili u crnim džipovima bez tablica prije svakih izbora.
Uzurpator na mjestu predsjednika Srbije imao je cjelovečernje nastupe na televiziji s nacionalnom frekvencijom 400 puta u godinu dana, izgrađen je kult ličnosti u kojem je Vođa odlučivao doslovno o svemu. O zakonima, o tome tko će biti državni prvak u nogometu, tko će biti ministri, a tko predsjednici udaljenih pokrajinskih općina, kakve će se presude donositi i kada. Krao se ogroman novac, koji se mjeri milijardama eera, a put do bogatstva uključivao je i člansku iskaznicu vladajuće stranke. Sretna nova 1933. Stvorila se kasta superbogatih i nedodirljivih, koji su bili zakonski nekažnjeni.
Nasuprot njima stajala je politički impotentna oporba, bez pristupa medijima i vrlo često pod kontrolom diktatora. Činilo se da će ovakvo stanje trajati zauvijek, a sloboda se neće stjecati ni na žlicu. Nakon tragičnog rušenja nadstrešnice Željezničke stanice u Novom Sadu, koja se urušila zbog korupcije, nestručnosti, ugradnje nekvalitetnih materijala kineskih izvođača i loše izvedenih radova brojnih podizvođača, srpski studenti brutalno su napadnuti prilikom odavanja počasti mrtvih. Tada su nastala srpska sveučilišta. Sve se pretvorilo u nezaustavljivu bujicu slobode i toliko logičnih zahtjeva za pravdom, oslobađanjem zarobljenih i otetih institucija i privođenjem pravdi svih odgovornih za rušenje novoobnovljene kolodvorske zgrade.
Uslijedio je brutalan odgovor režima. Nazivali su ih izdajicama, stranim plaćenicima, petom kolonom, uhićivali ih, tukli po zatvorima, u blokadama ulica, o tempora o mores, gazili ih automobili u punoj brzini, tukli bejzbol palicama, čeljusti i lubanje slomljena, a među stradalima veći broj studenata.
