Zemlje EU-a potpisale prvi tripartitni sporazum o skladištenju energije

Sporazum, potpisan na marginama sastanka Vijeća za energetiku u Luksemburgu 26. lipnja, okuplja 22 države članice, razvojne inženjere i proizvođače sustava skladištenja, operatere obnovljivih izvora energije, energetski intenzivne industrije i javne financijske institucije.

Izneseni cilj je kratkoročno raspoređivanje 30-35 GW novih kapaciteta za skladištenje, čime se zatvara jaz koji Komisija smatra izravnom prijetnjom stabilnosti europskog elektroenergetskog sustava. Trenutni instalirani kapaciteti za skladištenje u EU iznose oko 55 GW, dok je procijenjena potreba do 2030. bliža 200 GW.

Sporazum se bavi strukturnim problemom koji je postao sve hitniji s energetskom tranzicijom. Solarna i vjetroelektrana povremeno proizvode električnu energiju. Bez odgovarajućeg skladištenja, višak energije ne može se sačuvati za razdoblja velike potražnje. Rezultat je veća volatilnost tržišnih cijena, što šteti i kućanstvima i industriji. Europski povjerenik za energetiku Dan Jørgensen opisao je skladištenje kao „nedostajuću kariku u energetskoj tranziciji“, naglašavajući da je spajanje obnovljivih izvora energije s učinkovitim sustavima skladištenja ključno za stabilizaciju cijena i smanjenje strukturne ovisnosti o tržištima fosilnih goriva.

Izazov nije samo tehnički, već i financijski. Izgradnja velikih skladišnih objekata zahtijeva značajna početna ulaganja s dugim razdobljima povrata, na tržištu gdje cjenovni signali još nisu dovoljno jasni da bi sami po sebi privukli privatni kapital. Tripartitni mehanizam ima za cilj riješiti ovaj problem okupljanjem svih ključnih igrača – vlada, industrije i financija – oko zajedničkog skupa obveza.

Model rođen u Danskoj

Ideja tripartitnih sporazuma nije se pojavila preko noći. Nastala je tijekom danskog predsjedanja Vijećem EU u drugoj polovici 2025. Danska je predložila primjenu na energetiku modela koji je već testiran u poljoprivredi, gdje su trilateralni sporazumi između javnih tijela, privatnih operatera i financijskog sektora uspješno oslobodili strukturna ulaganja koja pojedinačne stranke ne bi mogle same pokrenuti.

Europska komisija kasnije je formalizirala koncept u svom Akcijskom planu za pristupačnu energiju (veljača 2025.), identificirajući tripartitne sporazume kao ključni alat za ubrzanje tranzicije bez oslanjanja isključivo na izravne javne subvencije. U rujnu 2025. povjerenik Jørgensen najavio je pokretanje prva dva sektorska tripartitna sporazuma. Sporazum potpisan 26. lipnja 2026. izravni je rezultat tog plana. Europsko vijeće od 19. ožujka 2026. dodatno je ubrzalo proces izričitim pozivom na bržu integraciju obnovljivih izvora energije i skladištenja u unutarnje tržište energije.

Četiri kategorije, jedna zajednička obveza

Sporazum organizira obveze u četiri skupine aktera:

Programeri i proizvođači sustava za skladištenje i obnovljivih izvora energije obvezuju se da će dostavljati godišnje procjene novih projekata i očekivanih količina, omogućujući Komisiji i vladama da preciznije planiraju politike potpore.

Energetski intenzivne industrije (čelik, kemikalije, cement itd.) obvezuju se na razvoj skladišnih objekata na vlastitim lokacijama i na veću transparentnost svojih potreba za električnom energijom, dajući privatnim investitorima veću sigurnost pri procjeni profitabilnosti projekta.
Države članice obvezuju se ukloniti regulatorne prepreke za implementaciju skladišta i omogućiti nacionalnim regulatorima da postave nediskriminirajuće mrežne tarife koje nagrađuju fleksibilnost sustava. Po potrebi, vlade mogu pružiti javnu financijsku potporu u okviru Okvira državnih potpora za čistu industriju (CISAF).

Financijske institucije (nacionalne razvojne banke, regionalne promocijske banke i Grupa EIB-a) obvezuju se udružiti stručnost i instrumente kako bi projekte skladištenja učinile privlačnijima tržištima kapitala, ublažavajući rizike koji odvraćaju privatne ulagače.
Komisija će koordinirati provedbu i pratiti napredak godišnje do 2028. godine.

Sporazum je osigurao podršku 22 od 27 država članica - veći broj nego što se u početku očekivalo i znak šireg političkog konsenzusa nego što su sugerirale podjele unutar Vijeća za energetiku. 22 zemlje EU su Austrija, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Irska, Italija, Latvija, Litva, Malta, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka i Španjolska.

Analitičari ovo snažno sudjelovanje vide kao dokaz rastuće političke zrelosti dosjea. Nakon godina u kojima se skladištenje tretiralo kao sekundarno tehničko pitanje, europske vlade sada ga prepoznaju kao vrhunski strateški prioritet - posebno u kontekstu stalno visokih i nestabilnih cijena energije.

Dobrovoljne obveze na nezrelom tržištu

Sporazum nije bez slabosti. Najosjetljivija točka je dobrovoljna priroda obveza: ne postoje obvezujući mehanizmi provjere ili formalne posljedice za nepoštivanje. Komisija je namjerno odabrala ovaj pristup kako bi izbjegla dugotrajne zakonodavne postupke i maksimizirala sudjelovanje. Rizik je da obećanja ostanu na papiru ako se tržišni signali ne poboljšaju jednako brzo kao i deklarirane namjere.

Opseg ciljeva predstavlja još jedan izazov. 30–35 GW novih kapaciteta predstavlja značajan napredak, ali i dalje pokriva samo dio ukupnih potreba predviđenih za 2030. godinu. Prelazak s 55 GW na 200 GW zahtijevat će tempo instalacije koji Europa nikada nije postigla godišnje, a pretpostavlja i daleko brže uklanjanje regulatornih prepreka nego što su nacionalne uprave do sada pokazale.

Odskočna daska za Energetsku uniju

Iza sporazuma o skladištenju stoji šira strategija. Druga von der Leyenova komisija odabrala je tripartitni mehanizam kao jedan od svojih preferiranih alata za upravljanje energetskom tranzicijom bez potrebe da se svaki put prolazi kroz spore redovne zakonodavne postupke. Činjenica da je sporazum o skladištenju izričito prvi u planiranom nizu govori mnogo o namjerama Bruxellesa: model je osmišljen da se replicira u različitim sektorima.

Ovaj pristup također odražava namjeran politički izbor u vezi s tradicionalnom metodom Zajednice. Umjesto nametanja ciljeva odozgo prema dolje putem regulacije, Komisija preferira stvaranje uvjeta za industriju, vlade i financije da se konvergiraju oko zajedničkih interesa i daju javne obveze koje pojedinačne stranke ne bi bile spremne preuzeti izolirano.

Komisija je već naznačila da će se isti mehanizam proširiti na druge energetske sektore, uključujući biometan, energetsku učinkovitost, nuklearnu energiju i podatkovne centre. Što se tiče regulatorne strane, mrežna pravila za olakšavanje skladištenja trebala bi se ažurirati do početka 2027. Dodatni financijski instrumenti – Fond za inovacije i nova Industrijska banka za dekarbonizaciju predviđena u okviru Unije štednje i ulaganja – također se mogu mobilizirati za kvalificirane projekte. Napredak će se preispitivati godišnje do 2028., a Komisija će biti spremna predložiti korektivne mjere ako rezultati ne ostvare deklarirane ciljeve.