Prema procjenama temeljenima na podacima Porezne uprave, u Hrvatskoj godišnje uplate u klađenje iznose oko 1,2 milijarde eura. Kada bi se taj iznos rasporedio na sve odrasle stanovnike Hrvatske, to bi odgovaralo iznosu od približno 380 eura godišnje po osobi, odnosno oko 32 eura mjesečno.
Nogomet pritom ima posebno važnu ulogu. Utakmice hrvatske reprezentacije redovito su među najgledanijim televizijskim sadržajima u državi. Prema izvješću Hrvatske radiotelevizije, utakmica Hrvatske i Italije na Europskom prvenstvu 2024. bila je najgledaniji televizijski prijenos godine s udjelom gledanosti od 76,7 %.
Dok navijači prate rezultate na terenu, industrija klađenja vodi vlastitu utakmicu za njihovu pozornost. Iako su mogućnosti televizijskog oglašavanja ograničene, kladioničarske kuće i dalje su snažno prisutne kroz sportska sponzorstva, online oglašavanje i društvene mreže. Upravo za vrijeme velikih sportskih natjecanja njihova je vidljivost najveća.
Koliko je tržište naraslo pokazuje i službena statistika. Prema podacima Porezne uprave, ukupni prihodi države od poreza i naknada na igre na sreću u 2025. godini
iznosili su 388,5 milijuna eura2, što je povećanje u odnosu na 354,2 milijuna eura godinu ranije.
Velika natjecanja donose i rast klađenja
U Finaxu smatraju da ove brojke jasno pokazuju koliko je velik prostor za promjenu financijskih navika građana.
„Klađenje se često predstavlja kao bezazlena zabava, posebno tijekom velikih sportskih natjecanja. Međutim, kada pogledamo ukupne brojke, vidimo da se radi o gotovo 1,2 milijarde eura godišnje. To više nije pitanje jednog listića ili jedne utakmice, nego ozbiljnih iznosa koji odlaze iz kućnih budžeta“, kaže Emilio Gučec, financijski analitičar Finaxa.
Sličan stav dijeli i jedan od najpoznatijih hrvatskih matematičara, Toni Milun. Prema njegovim riječima, ključni problem nije povremeno klađenje, već dugoročna navika koja stvara iluziju da se novac može umnožiti bez stvaranja stvarne vrijednosti.
„Matematika je tu vrlo jasna. Da bi kladionice mogle platiti svoj cijeli sustav: zaposlenike, režije, prostor i ostale troškove te povrh svega još dodatno zaraditi, netko mora biti na gubitku. To su svi građani koji se klade.”
Što bi se dogodilo kada bi se isti novac ulagao?
Iz Finaxa ističu kako isti iznos može imati potpuno drugačiji učinak ako se usmjeri prema dugoročnom ulaganju.
Milun dodatno pojašnjava: „U prosjeku, odrasla osoba uplati u kladionice 32 eura mjesečno, što je oko 11.500 eura tijekom 30 godina. Da je taj novac redovito investirala, ta bi osoba uz prosječan prinos od 8 % na kraju bi raspolagala s više od 47.000 eura. Tu se lijepo vidi moć složenog kamatnog računa – uloženi novac s vremenom raste sve brže i brže”
Riječ je o ilustrativnom izračunu koji služi za prikaz potencijala dugoročnog ulaganja i ne predstavlja jamstvo budućih prinosa.
„Tijekom prvenstava razgovara se o kvotama, favoritima i mogućim dobicima. Puno rjeđe razgovaramo o tome koliki bi kapital građani mogli stvoriti kada bi barem dio tog novca usmjerili prema dugoročnim ciljevima. Razlika između kratkoročnog uzbuđenja i dugoročnog ulaganja ne vidi se nakon jednog vikenda, ali nakon 20 ili 30 godina može biti golema“, zaključuje Gučec.
