Kakva je razvojna perspektiva hrvatske vojne industrije

Razvojna perspektiva hrvatske vojne industrije dopunjena je proteklih dana intrigantnim novostima s više razina odlučivanja i provedbe. Ističe se objava Plana za obrambenu sposobnost EUdo 2030. godine, koji se zasniva na četiri projekta: Inicijativa za obranu od dronova, Nadzor istočnog krila Europske unije, Europski zračni štit i Europski svemirski štit. U kontekstu prvog od njih, nizozemski ministar obrane Ruben Brekelmans izjavio je pritom u NATO-u da će njegova zemlja, te Hrvatska i Latvija, preuzeti vodstvo u razvoju EU - sposobnosti proizvodnje dronova i obrane od njih.

Neposredno prije toga, Hrvatskom je prostrujala vijest o široj vojno-industrijskoj prenamjeni pulskog brodogradilišta Uljanik, kao i navodnoj prodaji riječkog 3. maja njemačkom vojno-industrijskom gigantu Rheinmetallu. Konačno, prošli tjedan su Vlada RH i Hrvatska gospodarska komora potpisale ugovor o suradnji s državnom Agencijom Alan za nabavku oružja, po kojem bi postojeće domaće vojno-industrijske tvrtke ubuduće na tržištu nastupale kao jedinstven klaster. Također, mogle bi računati na javno financiranje njihovih nastupa po vojnim sajmovima u Europi i drugih aktivnosti u smjeru razvoja i širenja proizvodnje.

Sasvim pogrešan fokus

U realnosti, međutim, najčešće se spominju svega tri poduzeća iz Hrvatske: jedno koje proizvodi pištolje i puške, drugo s vojnim kacigama, treće za dronove. Navedeni škverovi u državnom vlasništvu poharani su dugogodišnjim političkim zapuštanjem, pa već odavno izgleda da ih se vlada želi pošto-poto riješiti. Noviji tržišni proboj jedne hrvatske tvrtke koja razvija dronove, čini se u tom svjetlu nalik slamki za očajnički pokušaj spašavanja perspektive. U svakom slučaju nedovoljno da bi se povjerovalo u sistematičnost pristupa nadležnih vlasti tako zahtjevnom ekonomskom i sigurnosnom cilju.

„I ne samo to, nego je u sklopu toga plana posrijedi sasvim pogrešna tema i fokus“, rekao nam je o tome Goranko Fižulić, poduzetnik te medijski komentator, inače bivši ministar gospodarstva RH. Naime, on smatra da se slika svijeta - pa i onoga što se naziva Zapad - zadnjih godina drastično promijenila. No i EU i Hrvatska se ne uspijevaju adaptirati: „Njihovi predstavnici se drže kao da već nije svima očito da Rusija nema kapacitet da fatalno naudi čak ni malim, graničnim državama Europske unije. Mada, također je jasno da Putinu ne odgovara kraj rata u Ukrajini, jer ne zna što bi dalje."

Zanemarena umjetna inteligencija

„Europa pritom općenito igra na krivom igralištu“, dodaje Fižulić, „jer se jedina prava bitka za budućnost na tome području vodi kod razvoja AI-ja, tj. umjetne inteligencije, i to prvenstveno između Amerike i Kine“. Prema njegovu uvidu, to je ujedno veoma neizvjestan ogled između nereguliranog sektora i državno-planske proizvodnje, ali EU tu ostaje negdje između, odnosno po strani. Budući da je otprije pola godine osobno involviran u projekt jednog start-upa koji se temelji na AI-ju, Fižulić ističe primjer iz vlastitog iskustva, te vlastitu zaprepaštenost indolencijom i neinformiranošću odgovornih.

„Naša politička i ekonomska kasta ne razumije da su nastupila druga pravila igre, u smislu tehnologija, i da bi AI-projektimorali postati privilegirani u pogledu tržišne regulacije. Sve drugo dodatno će ekonomski i geopolitički oslabiti našu i europsku poziciju“, uvjeren je Goranko Fižulić. Za klasičnu vojnu industriju u Hrvatskoj on pak smatra da je zastarjela već i kao sama ideja. U hrvatskoj brodogradnji to je moglo imati smisla prije 25 godina, po njegovu mišljenju, ali europska brodograđevna konkurencija nije željela ostaviti „dio kolača“ za tad u tom sektoru još uvijek kompetitivnu Hrvatsku.

Kao što je poznato, hrvatski političari nisu se potom trudili da u okviru Europske unije povrate makar političke, a onda i ekonomsko-političke osnove za obnovu te industrije, jednako sposobne za civilnu i vojnu svrhu. Jedan od onih ekonomskih komentatora u Hrvatskoj koji već dugo upozorava na potrebu takve dvojne proizvodnje u svakom pogonu razvijanom u sklopu eventualnog novog vojno-industrijskog zamaha, svakako je Luka Brkić. „No mi smo tu potpali, kao što se vidi po sudbini naše brodogradnje, pod onaj krležijanski kmetski mentalitet čekanja u čekaonici dok netko ne naloži što i kako dalje“, tvrdi on.

Militarizacija bez uvjerljive analize

„To i nije neka novost, dakle“, dodao je Brkić, „ali jest novost ova situacija u kojoj i Europa preuzima isti taj nekritički obrazac.“ Posrijedi je već i manjak propitivanja nametnutog izdvajanja NATO-članice u iznosu od barem pet posto BDP-a. Ovaj naš sugovornik uočava da je pritom najprije zadan iznos, a tek zatim se razgovara o tome na što bi se točno potrošio taj novac. „Tko će dati onih 800 milijardi eura koje se spominju kao europsko-unijsko ulaganje za oružje. Hoće li se tako i naša brodogradnja utopiti u profitu stranih vojno-industrijskih kompanija“, postavlja svoja pitanja Luka Brkić.

Nadalje, kad će biti razjašnjeno što točno predstavlja nekakva zajednička europska obrambena politika? Gdje je ozbiljna, stručna i vjerodostojna raprava o tome? Kako bi se ta nova obrambena politika odnosila prema osjetljivim EU-politikama poput zelene tranzicije, u koje je već uložen golem novac? Ovaj profesor ekonomske politike na Sveučilištu Libertas u Zagrebu, upozorava da i Hrvatska i Europa mogu nastradati kao žrtve vojno-industrijskog profita. „Alarmantna je činjenica“, ističe on, „da se ovaj prostor ubrzano militarizira, ali bez uvjerljive analize, pa se ne zna ni tko je neprijatelj."

Veži konja gdje ti aga kaže

„Pritom je nesporno da je Rusija siledžijski, nedopustivo napala Ukrajinu“, dometnuo je Brkić, pojašnjavajući da svejedno nema lakog odgovora na pitanje koliko je EU involvirana u taj sukob, ni koliko bi ubuduće trebala biti. U krajnjoj liniji, oko toga ni približno nema sloge unutar njezina članstva. Prema njegovu stajalištu, to povlači nedosljednost Europske unije i prema Ukrajini i prema Bliskom istoku, kao najbližim ratnim žarištima. Da bi sve bilo teže, na razini svjetske politike urušili su se svi institucionalni autoriteti, pa globalne prilike opet kroje moćni pojedinci.

„U svemu tome jadu, mi u Hrvatskoj doveli smo se u poziciju da si ne možemo više mnogo pomoći kad je posrijedi industrija, tako i vojna. Ostaje nam ono 'veži konja gdje ti aga kaže', iako to nismo u stanju sebi priznati“, procjena je Luke Brkića, koji zaključuje i da sam taj poslovični aga očito nije racionalan ni pouzdan. Sve drugo bit će tek prostor varljive utjehe, kao što je slučaj s industrijom vojnih dronova. Hrvatska će rado inzistirati na svom rastućem značaju, ali po uvjerenju naših komentatora to neće zaista popraviti njezin položaj i sve težu političku i ekonomsku provincijalizaciju.